Uoči odluke o neovisnosti

Na tajnome sastanku hrvatsko-slovenskoga državnoga vrha u Ljubljani, 15. lipnja 1991, dogovorili smo datume proglašenja neovisnosti: Hrvatske 25. lipnja i Slovenije 26. lipnja. Poslije je slovenski datum promijenjen pa je i Slovenija 25. lipnja proglasila neovisnost i puni suverenitet.

Nekoliko dana nakon Ljubljane Predsjednik me pozvao u obiteljski stan, u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Htio je čuti ocjene prilika u međunarodnoj zajednici i o položaju Hrvatske uoči proglašenja neovisnosti. Izašli smo na balkon, bilo je mirno poslijepodne, a ugođaj je uljepšala Predsjednikova supruga Ankica, mirna, tiha i ljubazna gospođa. Donijela je kavu, ostavila šaličice na stoliću i brzo se povukla.

Predsjednik se sa mnom rijetko konzultirao o svojim vanjskopolitičkim odlukama. Nije prenosio saznanja stečena u komunikacijama sa stranim državnicima i političarima, pogotovo u društvu više osoba. A kada bi nešto o tome rekao, činio je to u malim dozama i uljepšanim varijantama. Nije, međutim, mogao zatomiti emocije. Loše vijesti izgovarao bi brzo, pogled mu je bivao oštar i mrk. U razgovorima u četiri oka sve je bilo drukčije, prirodnije, mirnije, tolerantnije.

U analizama našega položaja paradoks je bio u činjenici da su nam globalna svjetska kretanja išla na ruku, a interne prilike otežavale i zagorčavale život jer su svakodnevno stizale vijesti o napadajima i zločinima pobunjenih hrvatskih Srba i JNA. Svi su u međunarodnoj zajednici bili zaokupljeni povijesnim događajima u odnosima Zapada i Istoka. Uokolo nas stari su grabežljivci mirovali. Tretman jugoslavenske krize bio je i dalje ukočen, rutinski. Svijet se nije želio baviti srpskom prijetnjom međunarodnome miru. Prevladavali su stereotipi, premda je Jugoslavija naglo gubila strateško značenje i polako umirala. Svi su željeli probleme vezane uz tu zemlju gurnuti pod tepih. Zapad nije imao volje zalaziti u složena unutarnja jugoslavenska pitanja i proces razdruživanja koji su forsirale Slovenija i Hrvatska. Na Istoku, Gorbačov je imao svojih muka i žurnijih poslova od bavljenja Jugoslavijom.

Predsjednika su zanimala stajališta o jugoslavenskoj krizi u SAD, Njemačkoj i, na moje iznenađenje, Sloveniji, prije zakazana sastanka ministara država KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja. U bilješkama su mi ostale osnovne činjenice o vanjskoj politici tih zemalja pripremljene za razgovor, pa ih, dopunjene, ovdje izlažem.

Njemačka

Zapadna Njemačka i Njemačka nakon ujedinjenja (1990) u odnosima s Jugoslavijom željele su ponajprije odstraniti teret prošlosti i suzbiti strahovanja od bilo kakva ujedinjenja Njemačke s Austrijom (nakon Anschlussa 1938. Njemačka je vrlo brzo napala Jugoslaviju u travnju 1941). Vodili su opreznu politiku dobrih odnosa i „netalasanja“, kako su je u Beogradu nazvali. Nisu podupirali razdruživanje federacije, niti su željeli izaći iz okvira dogovorene politike tzv. „pasivnog miješanja“ Europske zajednice. Na sastanku Konferencije za europsku suradnju i sigurnost (KESS) u Parizu, predsjednik SFRJ Borisav Jović sastao se 21. studenog 1990. s njemačkim kancelarom Kohlom, tvorcem njemačkoga ujedinjenja i najdugovječnijim njemačkim kancelarom nakon Otta von Bismarcka. Rekao mu je da se Hrvatska i Slovenija žele odcijepiti od Jugoslavije i da u Beogradu smatraju kako ih Njemačka podupire. Kohl je kategorički rekao da „dok je on na vlasti, Njemačka nikada neće podržati separatizam i razbijanje Jugoslavije“. Jović, niska rasta, prgav i ratoboran, kako ga je opisao jedan diplomat, nije mu vjerovao. Premda je Kohl u tome trenutku iskreno izložio vanjsku politiku svoje zemlje, Jović je u svojim bilješkama zapisao: „Gleda me u oči i ne trepće. On misli da ja ne znam što sve Nemačka radi na razbijanju Jugoslavije.“

Predsjednik Slovenije Milan Kučan i njegov ministar vanjskih poslova Rupel posjetili su 20. ožujka 1991. njemačkoga ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera i obavijestili ga o postupcima slovenskog osamostaljivanja. Prije njih s Genscherom je u Davosu 3. veljače 1991. razgovarao član Predsjedništva SFRJ Slovenac Janez Drnovšek. Genscher je savjetovao Slovence da ne poduzimaju nikakve jednostrane poteze, već da nastoje ustavnim promjenama poboljšati status republike. Ti su savjeti bili usuprot stajalištima koja je početkom ožujka 1991. Genscher izložio kolegama u EZ. Njima je govorio o nedostacima demokracije u Srbiji, o nužnosti odustajanja Srbije od blokade izbora Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ (Nijemci su smatrali da blokiranjem Mesića srpsko vodstvo želi stvoriti ustavnu prazninu u vrhu države, kako bi konačno ostvarilo dugotrajno nastojanje da JNA sama kvazilegalnim vojnim udarom krene protiv čelništva u Ljubljani i Zagrebu) i o potrebi da EZ osudi uporabu sile.

Njemačka javnost i političke stranke (posebice oporba) kritizirale su pasivnost vlade, ali njemački državni vrh ustrajno se zaklanjao za stajališta EZ-a o očuvanju jedinstva i teritorijalnog integriteta Jugoslavije. Genscher se bojao oživljavanja fronti iz Prvoga i Drugog svjetskog rata i ugrožavanja nove Europe u kojoj su se Nijemci napokon ujedinili. 

Na sastanku KESS-a u Berlinu 19. i 20 lipnja 1991. očekivali smo da će Nijemci, smrtni neprijatelji neokomunizma, poduprijeti demokratski pluralizam i načela proklamirana o samoodređenju naroda u Pariškoj povelji za novu Europu (1990) i samu KESS-u. Poslije se pokazalo da je ta naša procjena bila pogrešna.

Amerikanci su promijenili stajalište prema državnoj krizi u Jugoslaviji. Nakon našeg boravka u Washingtonu potkraj rujna 1990. predsjednik SAD-a Bush rekao je 1. listopada 1990. u New Yorku predsjedniku Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da Sjedinjene Države podupiru jedinstvo, neovisnost, teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije. O primjeni nasilja za održanje Jugoslavije, posebice oružane sile JNA, nije bilo govora.

Američka se politika sada promijenila.

U Beogradu je 17. siječnja 1991. američki veleposlanik u Jugoslaviji uručio Predsjedništvu SFRJ promemoriju vlade SAD-a u kojoj je, među ostalim, istaknuto:

„Sjedinjene Države snažno će se suprotstaviti bilo kakvu korištenju sile, pritisaka ili poticanja na nasilje koje bi blokiralo demokratske promjene ili dovelo do nedemokratskoga jedinstva u Jugoslaviji. U tom smislu mi ćemo se suprotstaviti svakom pokušaju da se promijene granice unutar Jugoslavije na drukčiji način, osim mirnim putem.

Bilo koji entitet u Jugoslaviji koji uporabi silu ili pritisak jedino će postići vlastitu izolaciju od Europe i međunarodne zajednice.“

Premda se u američkome stajalištu ne spominju prisilne mjere (primjerice sustava kolektivne ili regionalne sigurnosti, UN-a ili NATO-a) protiv onoga tko uporabi oružanu silu, bila je to jasna poruka srpskom državnom vrhu i JNA. Što bi ih moglo snaći ako bi se ipak odlučili na uporabu sile u Sloveniji i Hrvatskoj? Ili ako bi JNA izvršila vojni udar o kojemu su, još jednom, ozbiljno razgovarali i planirali ga Slobodan Milošević, Borisav Jović i general Veljko Kadijević 9. svibnja 1991. Vjerujem da ih je ta dvojba vraški proganjala sve dok se Armija nije urušila i postala udarna oružana sila Srbije i Crne Gore.

Veleposlanik Zimmermann kaže da mu je hrvatski predsjednik rekao, nakon što mu je Amerikanac priopćio protivljenje SAD-a uporabi sile u Jugoslaviji, „sada mi je laknulo“.

Za američka stajališta bila su važna još dva dokumenta. Američki je senat 18. siječnja 1991. jednoglasno prihvatio rezoluciju u kojoj se, među ostalim, zahtijevalo od predsjednika SFRJ Jovića i JNA da se okane sile protiv demokratski izabranih nekomunističkih vlada u Hrvatskoj i Sloveniji. Potom je State Department objavio 24. svibnja službenu izjavu o Jugoslaviji. Prvi put dana je prednost demokraciji nad jedinstvom države. Sjedinjene Države prihvatile su svaki oblik državnog uređenja o kojemu se Jugoslaveni slože, uključujući konfederaciju. Potvrđeno je načelo nepovredivosti unutarnjih i vanjskih granica. Na kraju izravno je okrivljeno srpsko rukovodstvo za blokadu Predsjedništva SFRJ i kršenje ljudskih prava (prije svega na Kosovu). Procijenili smo da će Amerikanci u Berlinu na sjednici KESS-a poduprijeti teritorijalni integritet Jugoslavije, ali i ponoviti važno stajalište o zabrani uporabe sile. Pogodili smo.

Slovenija

Slovenci su u pripremama za proglašenje neovisnosti bili daleko odmaknuli, posebice u normativnome području. Iz Ljubljane smo povremeno dobivali dragocjene podatke o odlukama i raspoloženju u federaciji, jer su Slovenci imali pouzdane i vjerne izvore u samu državnome vrhu SFRJ. Njima je, uz to, položaj bio olakšan jer su se Srbi odavna bili složili s njihovim odlaskom iz federacije. Zimmermann je u svojim memoarima napisao da mu je Kučan povjerio kako je Milošević, nakon izbora u Sloveniji u travnju 1990, „nekoliko puta napomenuo da Slovenci mogu slobodno napustiti Jugoslaviju, ali uvijek je dodao da Hrvatska, sa srpskom manjinom, ne može nikada otići“. U Beogradu je u srpnju 1991. Milošević rekao Kučanu da „Slovenija nije vrijedna života jednog jedinog srpskog vojnika.“

Predsjednik je spomenuo Sloveniju u sasvim drugome kontekstu od onoga koji sam očekivao. Strahovao je da se Slovenija ne osamostali sama, bez Hrvatske. Njegova nastojanja da Slovenija uspori djelatnosti vezane uz osamostaljenje nisu uspijevala u Ljubljani. Mi smo jednostavno morali svom snagom „trčati“ za Slovencima. Ako zaostanemo, znali smo, JNA i Milošević ščepat će nas same. Toga poslijepodneva, i u još nekoliko navrata, rekao mi je da držim za kaput Kučana, „tog slovenskog lisca, da nam sam ne umakne iz Jugoslavije“.

U Beogradu su Srbi govorili o Kučanu da je bio „vojni špijun na dobrovoljnoj osnovi“, da je „mnoge ocinkario“ i da bi se mogao naći u vrlo neugodnu položaju zbog toga. I u našemu Saboru ponekad bi netko dobacio kako je Kučan, poput većine Slovenaca, sebičan i uskogrudan. Takve primjedbe bile su neumjesne i neosnovane. Osobno sam iznimno cijenio Kučana. I danas mislim da je bio jedan od najumnijih slovenskih političara, korektan prema Hrvatskoj.

Na kraju razgovora rekao sam Predsjedniku da sam zadnjih dana do kasno u noć pratio komentare inozemnih radiopostaja. U Njemačkoj intelektualci, posebice istaknuti članovi oporbene stranke lijevoga centra, Njemačke socijaldemokratske partije (SPD), oštro spočitavaju Kohlu što ne podupire primjenu načela o samoodređenju hrvatskoga i slovenskog naroda kad se energično pozivao na to načelo u ostvarivanju njemačkog ujedinjenja. Talijani su u svojim emisijama iscrpno prenijeli prohrvatska stajališta u njemačkoj javnosti. Bivši ministar unutarnjih poslova i predsjednik Talijanske Republike Francesco Cossiga, koji je sada doživotni senator, u razgovoru za talijansku radioteleviziju lijepo je govorio o Hrvatskoj, posebice o uzajamnim hrvatsko-talijanskim utjecajima u području kulture i znanosti. Ideološki je izraziti antikomunist. Rekao sam i ovo: francuska predsjednica vlade Edith Cresson izjavila je da „Jugoslavija ne može biti dio Europe ako ne ostane ujedinjena“, a britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd kako je Jugoslavija brana „kaosu, borbama i pojavi niza bankrotiranih državica“. Slična je i izjava britanskoga premijera Johna Majora. Sovjetski lider Gorbačov također je podupro integritet Jugoslavije jer strahuje da bi raspad jugoslavenske federacije potaknuo sličan proces u rubnim dijelovima Sovjetskog Saveza. Na večeri s članovima konzularnoga zbora u Zagrebu saznao sam da je Gorbačov pisao pismo svim državama u našemu susjedstvu da se ne miješaju u interna jugoslavenska pitanja i da ne pomišljaju na grabež jugoslavenskog teritorija. Na kraju sam podsjetio Predsjednika na zaključak ministara EZ-a na sastanku koji je upravo bio završen u Luksemburgu. Složili su se da se suzdrže od priznanja svakog jednostranog čina o proglašenju suverenosti i neovisnosti te da suspendiraju sve posjete predstavnika „secesionističkih“ republika. Dodao sam da se taj posljednji zaključak, naravno, odnosi na njega i Milana Kučana, ali ne i na Miloševića.

Sažetak naših dojmova obeshrabrivao je. Prije proglašenja državne neovisnosti obišao sam i sudjelovao u razgovorima, zajedno s Predsjednikom ili sam, s državnicima Sjedinjenih Država, Kanade, Italije, Vatikana, Mađarske, Češke, Austrije, Bugarske i Velike Britanije. Nijedna vlada nije službeno poduprla razdruživanje jugoslavenskih republika.

Epizoda moga službenog posjeta Mađarskoj kazuje u kakvim smo prilikama bili. Nakon što sam u svibnju 1991. u Budimpešti u Ministarstvu vanjskih poslova obavio razgovor s nama naklonjenim ministrom vanjskih poslova Gezom Jeszenszkim, Mađar me ispratio do izlaznih vrata svoga kabineta. Zgrada Ministarstva bila je prilično udaljena od središta grada. Spustio sam se stubama u prizemlje bez pratnje, sam, i zamolio portira koji je stražario na ulazu u Ministarstvo da mi pozove taksi.